U petak 10. lipnja starija skupina (kako ih od milja zovemo Mali maturanti) u matičnom vrtiću u Oriovcu sa svojom odgajateljicom Tanjom Hemen održala je oproštajnu priredbu.

Na kraju svog putovanja kroz vrtić stigli su do kraja. Pripremili se za školu i sad mogu hrabro dalje.
Oproštaj je bio i sretan i tužan istovremeno, ali svakako pun ponosa, zahvalnosti i uživanja u svemu što su djeca sa svojom odgajateljicom pripremili.
Puno smo naučili od ove generacije, puno toga shvatili što još nismo uočili jer djeca uvijek otvaraju nove svjetove i šire vidike. Uvijek dolaze u novo vrijeme koje sa sobom nosi nove navike, crtiće, junake koje obožavaju, igre koji se igraju, odnose koje maju. Toliko je obilja u svakom djetetu da vi ne možete ne nadahnjivati se. Odgajatelji imaju oko i uho za one najfinije titraje svakog djeteta u kojima se oni međusobno stapaju. Događa vam se to u jutarnjem druženju u krilu, u crtežu koji je nacrtan samo za svoju odgajateljicu, u tajnim šaptanjima na uho. Ta je ljubav javna. Kada bismo zavirili u naše male tajne, kada biste mogli vidjeti sve naše avanture, sve dogodovštine vesele i one tužne vidjeli bi koliko je bogatstvo našeg druženja. Ta bogatstva su neprocjenjiva. Ona vas potiču da svaki novi dan čekate s nestrpljenjem. Vidjeli biste koliko su zamršene niti koje nas povezuju, a treba reći: „Doviđenja mali maturanti!“
Zovemo vas maturanti jer vi to uistinu i jeste. Ponosno stojimo kraj vas jer smo zajedno završili jedan dio vašeg života. Bili smo s vama kad ste znali samo par riječi po dolasku u vrtić i zajedno naučili pričati priče, reći svoju adresu, recitirati pjesmice. Naučili smo kako se vežu vezice, koliko ti ostane bombona ako si od pet koliko si imao prijatelju dao dva. Naučili smo kojeg su oblika vrata, a kojeg lopta.
Jednako tako mi znamo da je jaglac žute boje, a ne zelene, naša visibaba je bijela, a ne „šarena“. Mi znamo kao se slika s temperom i da škare služe za rezanje papira, a ne susjedovog pramena kose. Mi znamo da se Isus rodio na Božić i da mu se mama zvala Marija, a ne „Isusica“ i još puno, puno toga. Najvrijednije od svega mali maturanti naučili smo biti prijatelji. Naučili smo „čarobne riječi“: molim, hvala, izvoli, oprosti. Znamo kako pomoći prijatelju kraj sebe, naučili smo uvažavati i voljeti. To je ono što se ne kupuje u trgovačkim centrima, što ne možete naći ni u jednoj igrici. To se osjeća srcem i daje snagu našem zdravom rastu i dobrom osjećanju.
Jer ako to nemamo  ništa smo!
Ako ne budemo znali voljeti naše će riječi samo optuživati, vrijeđati i omalovažavati. Ako ne budemo znali voljeti jaglac će izgubiti žutu boju, a brojevi će služiti samo da sebi nabrojite što više ne mareći za druge. Škarama ćete rezati prijateljstva, režući  samo u svoju korist. Tad ćete se osjećati loše, posramljeno i u sebi nositi gorčinu koja se opire vašem duhu.
S ponosom govorimo: „Doviđenja mali maturanti“!
Kako bismo vam dali sve ovo utkali smo sebe i najbolje od nas u vas.
Tkanje je bilo iz dana u dan, veza je čvrsta i teško ju je prekinuti. Budi to sjetu., ali i daje ponos jer znamo da ćete biti pravi ljudi. Znamo da ćete kao i generacije prije vas radovati se kad se sretnemo. Gledat ćemo se s nostalgijom i sjećanjem razgovarati jedni s drugima. Uvijek ćemo se poznavati po onoj iskri koja je zaiskrila u djetinjstvu i nikad se nije ugasila, a prepoznaju ju samo oni koji se uistinu poznaju.
Želimo vam sreću na vašim životnim putevima sa željom da nikad ne gasite iskru ljubavi, iskrenosti i nevinosti kakvu sad imate.
Ne gasite ju, naprotiv rasplamsajte ju neka bude na ponos i vama, vašim obiteljima i nama koji smo ju u vama otkrili i dali joj snagu. Doviđenja mali maturanti, odrastite za svijet, ali u sebi sačuvajte dijete!
SRETNO!

Više pogledajte u fotogaleriji.